Odabir uniformi, izrada vizitki, uređenje „Google“ sobe, smišljanje zvučnih imena pozicija – to su sve samo neki od primjera kojih se svi brzo možemo prisjetiti, a gdje korporacije često vrlo minuciozno pristupaju problematici i ulažu znatne resurse u osmišljavanje i ostvarivanje navedenih projekata. Nerijetko smo svjedoci da se čak i na najvišim management razinama bave takvim sexy stvarima pa čak i preuzimaju projekte i vodstvo istih pod svoje okrilje. Mislim da bez podcjenjivanja ičega ipak možemo zaključiti da su to sve područja koja imaju ili nikakav ili krajnje marginalan utjecaj na uspjeh poduzeća.
Nešto što ne samo da nema marginalan već naprotiv ima odlučujući utjecaj na uspjeh poduzeća jest sposobnost donošenja dobrih poslovnih odluka. Dapače, donošenje i provođenje odluka je temeljni način putem kojeg organizacije mogu ostvariti svoje ciljeve. Vjerujem da se oko važnosti odlučivanja nećemo sporiti. Ako pak pogledamo kako poduzeća danas donose najveće i najbitnije odluke onda možemo prepoznati ponavljajući uzorak, a to je da se kao priprema za odluku izrađuje neka prezentacija. Odabrani „nesretnik“ dobije zadatak napraviti prezentaciju kao sukus svog projekta te ju prezentirati managementu kako bi oni dobili sve potrebne inpute za svoj dio – odlučiti. Koji projekt pokrenuti, s kime uči u partnerstvo, da li izaći na burzu, od kojih linija proizvoda odustati – to su sve kritične odluke za jedno poduzeće i to su ujedno i odluke koje će se donositi uz prezentaciju kao podlogu.
Za sada je sve logično, je li tako? Točka u kojoj na površinu izlazi paradoks iz naslova je ona u kojoj se trebamo zapitati koje alate je taj isti management dao svojim ljudima kako bi oni napravili kvalitetnu prezentaciju? Radi se zapravo o tome kako management sam sebi pomaže da ispuni svoju temeljnu funkciju. Odgovor je nažalost vrlo malo ili nikako. Čak i ako uzmemo da su ljudi dovoljno educirani u fazi analize i number crunching-a (što nažalost uglavnom nije točno te mnogima nedostaje dobra baza iz matematike i statistike), prezentacija je definitivno područje gdje je stvar uglavnom prepuštena potpunoj improvizaciji svakog pojedinca. Napraviti kvalitetnu prezentaciju ne znači uzeti sve podatke i analize koje si napravio i copy-paste-ati ih u slajdove. Isto tako dobra prezentacija ne znači to isto „uljepšati“ krasnim izborom boja, fontova i efekata. Dobra prezentacija znači razložiti veliku odluku na niz manjih, napraviti suvisao niz argumenata koji će dovesti do prave odluke, te najzad, ako govorimo o slajdovima, osmisliti adekvatne vizuale koji će približiti, podržati i potkrijepiti cijelu priču. Ništa od navedenog ne uči se niti na tečaju PowerPoint-a, a niti na tečaju prezentacijskih vještina – a to su područja gdje se s druge strane stavlja fokus u poslovnim edukacijama te gdje također obično očekujemo i ove odgovore.
Naravno da moramo poznavati PowerPoint (ili neki drugi alat) ako trebamo izraditi prezentaciju. Naravno da nam trebaju prezentacijske vještine ako to trebamo nekome i ispričati. Međutim pitanje o kojem govorim i koje je potpuno zanemareno je – što ćemo staviti u taj PowerPoint, što ćemo to točno prezentirati? To nas obično muči te zadnje dane kad utrpavamo sve iz projekta u završnu prezentaciju, ali čim prezentacija prođe to se nekakvom magijom zaboravlja.
Na našim radionicama fokusiramo se upravo na ove kritične a potpuno zanemarene stvari – kako izgleda proces izrade prezentacije, kako strukturirati temu, kako stvoriti niz uvjerljivih argumenata, kako izgraditi slajdove oko tih argumenata, kako odabrati koji graf upotrijebiti, i slično. Vizualizaciji informacija nas nitko nije naučio pa onda uredno radimo slajdove kao nizove „bulleta“ tj natuknica. Svi znamo koju djelotvornost imaju i kakav efekt takvi slajdovi ostavljaju. Ako govorimo o vizualizaciji kvantitativnih informacija odnosno o prikazivanju i komuniciranju brojaka onda je najlakše samo zalijepiti tablicu iz Excela na slajd, a ako radimo graf onda isti biramo po ljepoti ili pak nekim drugim jednako upitnim kriterijem. Tri različita grafa za istu stvar mogu publiku navesti na tri različita i suprotna zaključka – tu svakako nije mjesto improvizaciji i beauty contest pristupu.
Želimo li u našim dvoranama za sastanke umjesto pitanja „što je pjesnik htio reći ovim slajdom“ imati argumentirane i kvalitetne diskusije te donositi bolje odluke morati ćemo puno više pažnje posvetiti ovoj temi. Naravno možemo i po starome gdje svatko za sebe izmišlja toplu vodu, gdje je svima omraženo raditi prezentacije i iste prezentirati, gdje je publici jednako tako omraženo iste te prezentacije slušati/gledati te zapravo svi skupa jedva čekamo da prezentacija prođe. Koji pristup odabrati – to je samo još jedna odluka koju management treba donijeti.
Više na www.prezentacija.hr