Može li vas Luka Modrić naučiti igrati nogomet?

Zvuči kao prilično glupo pitanje, jer Luka je očito vrhunski nogometaš. Luka je jedan od najboljih. No, je li pitanje zaista glupo?

Svaka disciplina ima svoje heroje, ljude kojima se divimo i koji nas inspiriraju. Klinci na igralištu sanjaju igrati kao Luka Modrić ili Ronaldo. Pjevači iz vlastitog dnevnog boravka sanjaju pjevati kao Adele ili Frank Sinatra. Prezenteri početnici sanjaju bine na kakvima nastupaju Steve Jobs ili Obama. Sanjaju i ovacije kakve oni doživljavaju.

No, može li vas Luka Modrić naučiti igrati nogomet? Na Olimpijskim igrama nogomet (kao u drugim sportovima) ne igraju najbolji, ali Luka je „olimpijac“ – jedan od najboljih u onom s čim se bavi. Olimpijci su oni koji su u prvom ili prvim percentilima prema vještini. Olimpijci su oni koji su u tu svoju vještinu uložili višestruko više od onih magičnih 10.000 sati za koje Malcolm Gladwell kaže da su potrebni za postati majstor svog zanata. Taj mukotrpan i dugačak razvojni put ih dovodi sve bliže Mount Everestu njihovog područja djelovanja. No istovremeno, taj ih put i sve više udaljava od nas ostalih, udaljava ih od nas koji smo statistički prosječni ili u blizini prosjeka. Svaki korak bliže vrhu korak je dalje od dečka s igrališta ili nekog tko igra treću županijsku ligu.

Luka sigurno nije zaboravio na svoje prve nogometne korake, kao što ni Adele vjerojatno nije svoju borbu za prve gaže. No mogu li se zaista povezati s nekime tko tek sada radi svoje prve korake? Mogu li tom nekom dati relevantan i praktičan savjet mimo motivacijskih poruka kao što su „budi ustrajan“, „vjeruj u sebe“ te „rezultati će doći“? Mogu li se istinski povezati s pozicijom i izazovima koje su oni sami imali pred 30 godina, a posljednjih 20 provode s drugim olimpijcima poput sebe? Može li isto ono što te čini izvrsnim biti ujedno i ono šte te čini manje pogodnim učiteljem?

Da ne bi bilo zabune, ne smatram da svi mi više ili manje prosječni od njih ne možemo ništa dobiti. Dapače, itekako nas mogu inspirirati. Mogu nam pokazati što je moguće. Međutim, to nužno ne znači da nas mogu educirati. To nužno ne znači da znaju što točno trebamo za prijelaz iz treće županijske u drugu ligu. Mislim da najbolji učitelji nisu ljudi koji su u toj nekoj vještini toliko ispred nas da su nam postali samo obris i sjenka u daljini. Učitelji nam trebaju ostati u vidokrugu. Stoga, ako ste u nekoj vještini trenutno na razini 3 od 10, ne mislim da je 10-ka nužno najpogodnija osoba koji vas može učiniti četvorkom.

Logika onda nalaže da je četvorka najbolji učitelj za trojku. Četvorka je ta koja je samo korak ispred i kojoj je napredak od 3 prema 4 najsvježiji. Četvorka se najbolje može povezati s onime što muči trojku. Četvorka nam može pružiti ruku i pomoći da preskočimo prvu narednu stepenicu. Zvuči logično, ali ipak ne mislim da je tako. Mislim da četvorka nema dovoljno jasnu perspektivu i odmak od toga što ju je točno učinilo četvorkom. Nadalje, trojka četvorku ne doživljava kao autoritet, a koji je ipak u nekoj mjeri nužan za učitelja. Četvorka je još uvijek „kolega“, netko tko je samo malo ispred. Četvorka je netko koga ćeš pitati za mišljenje i savjet. Ali četvorku nećeš doživjeti učiteljem. Smatram da je pozicija učitelja pozicija nekoga tko je dovoljno ispred nas da jasno vidimo razliku i osjećamo respekt i autoritet, ali ne i netko tko je predaleko i izvan dohvata. Sedmica je vjerojatno dobar profil učitelja za trojku.

Prirodno smo sami sebi centar svijeta. Gledamo li „uzvodno“ od sebe, prvo ćemo vidjeti kolege koje pitamo za mišljenje, pa onda u daljini učitelje, a na rubu horizonta će biti oni koji nas inspiriraju. Gledamo li „nizvodno“, prvo ćemo vidjeti kolege koji nas pitaju za mišljenje, onda ćemo vidjeti one kojima možemo biti učitelji, a nekome na samom početku ćemo možda mi biti inspiracija. Svatko ima svoje mjesto i ulogu. Svatko je i učitelj i učenik. Svatko traži inspiraciju u nekome, ali i nekome može biti inspiracija.

Ova cijela teorija mi je dala misliti o mnogo toga. Primjerice to da učitelje treba mijenjati kako rastemo i razvijamo se. Pametniji ljudi od mene su to shvatili odavno pa su i skovali poznatu uzrečicu „what got you here won't get you there“. Tu se, naravno, onda javlja i pitanje koji sam ja broj u toj cijeloj priči? A obzirom da sam „profesionalno“ u poziciji učitelja, automatski se javlja i drugo pitanje, a to je: kome sam ja onda pogodni učitelj?

Jedno je prilično sigurno: nisam olimpijac. Nisam desetka. Vrlo vjerojatno ni devetka. Osmica? Nadam se, ali tko zna… Kako mi je biti najbolji što mogu u onom čime se bavim glavna ambicija, to saznanje i priznanje je prilično gorka pilula za progutati. Mnogo ovih teorija i ideja koje sam izložio inspirirano je Rich Mulholland-om, kojeg vrlo rado slušam i čitam. On je sigurno ispred mene u istom fahu, a ni on sebe ne smatra olimpijcem, tako da je sve jasno. Kako vrijeme odmiče, tako sam s time sve komforniji. Zapravo, bilo bi čak i pomalo tužno da sam desetka jer još uvijek uživam učiti.

Također, desetka je pogodan učitelj za sedmicu, osmicu i devetku, a to je prilično maleno tržište. Kako je većina statistički negdje oko prosjeka, to što nisam najbolji na svijetu je za veliku većinu sjajna vijest! Nit sam preblizu, niti sam predaleko. Eto, cijeli sam blog napisao samo da sam sebi opravdam to što nisam na Mount Everestu prezentacija. No, možda sam baš zato dobar učitelj?