[Nogomet] zamijeni bilo kojim drugim područjem do kojeg ti je stalo…
U razgovoru sa supružnicima, najbližima pa i kolegama često se pojavi argument „nije do toga što si rekao, nego kako si rekao“. Iz tvojih su usta izašle neke riječi, ali možda nisi pokazao da u njih vjeruješ ili da ti je stalo. Kod drugih, pravi smo majstori u prepoznavanju razlike između izgovorenih riječi i ukupnog dojma.
Kao jedan od velikih grijeha kojeg jedni drugima u prezentacijama zamjeramo obično navodimo monoton glas. Monoton glas prije ili kasnije ubije i najzanimljiviju temu, u to uopće nema sumnje. On je jedna od onih distrakcija koje publiku onemogućuju da uopće dopru do sadržaja prezentacije. S tehničke strane, karakterizira ga nedovoljna varijacija u tempu, glasnoći i visini tona – kao jedan duuuuugačak vlak pun istih vagona. Vizualiziran na spektrogramu ili nečem sličnom što prikazuje oblik zvučnog vala čak i izgleda dosadno! Ravna linija! Dok dinamičan glas ide gore-dole-lijevo-desno, ovaj monotoni je zapeo u jednoj maloj kutiji iz koje iskoči samo kad se nakašlješ.
Na prvu se sasvim logičnim čini ljude s tim problemom uputiti na vokalne vježbe gdje će istražiti granice svog raspona te naučiti upravljati svojim glasom. Glas je alat, ali upute za upotrebu nismo dobili, već smo učili on-the-go. Ipak, moja je teorija da ne trebamo vokalne vježbe i da prosječna osoba ima sasvim dovoljno razvijen govorni aparat. Nikako ne za profesionalnog glumca ili voditelja, ali za dovoljno jasnu, zanimljivu i uvjerljivu prezentaciju na poslu svakako da. Ni trčati nismo "učili", ali naša tehnika trčanja sasvim je dostatna za život i rekreaciju.
Dokaz ove teorije dogodi se svaki puta kada u pauzi kolege ekspresivno, entuzijastično i izražajno čavrljaju o neobaveznim temama, isti ti koji su maločas imali monotonu prezentaciju ili koji će nakon pauze tek imati monotonu prezentaciju. Ponekad nakon monotone prezentacije znam zapitati prezentera ima li neki hobi i može li mi reći nešto o njemu. Pretpostavljam da znate što se obično dogodi: oči se zacakle, a izvedba značajno promjeni u odnosu na „prezentaciju“. Neke riječi budu posebno naglašene, nešto bude izrečeno brže, a nešto drugo polakše. Ponavljam, ne za profesionalnog interpretu, ali sasvim dovoljno da glas ne bude distrakcija i da se publika može fokusirati na sadržaj govora. U mojoj je glavi zaključak jasan: alate imamo, ali nemamo isti pristup!
Podržavam govorne i sve druge vježbe, svako znanje je korisno! Ali govorne vježbe bez promjene pristupa neće riješiti problem monotonog glasa kao što ni vježbe disanja neće riješiti problem treme. Pomoći će, ali neće riješiti. Brufen također pomaže kad imaš slomljenu nogu, ali ne rješava uzrok problema, već njegove posljedice. Govorne vježbe nakon promjene pristupa, e to je već nešto drugo. Vježbanje tehnike trčanja nakon što umjesto sjedenja na kauču redovito ideš trčati, to je također nešto drugo.
Monoton glas je samo posljedica činjenice da nemamo jednako žara kada govorimo o poslu i kada govorimo o nogometu/kukičanju/skupljanju salveta/… Nemamo, a možda mislimo i da ne trebamo imati jer je to „samo“ posao i jer je to „samo“ prezentacija. Možda nam fali i svjesnosti te osjećaja odgovornosti da svojom prezentacijom ljudima oduzimamo njihov najvrjedniji resurs - njihovo vrijeme! Osobno uvijek to imam na pameti – ako mi 20 ljudi pokloni jedan sat svog vremena da me poslušaju, to je 20 čovjek/sati uloženog u moju prezentaciju – bolje mi je da to opravdam!
Taj ljudski element je presudan – "izvesti prezentaciju" je lišeno elementa ljudskosti i kao takvo rezultira monotonijom. Nikome se zapravo ne obraćaš, samo izvodiš prezentaciju. Usmjeren si na sebe. Tipičan primjer je kada prezentiraš online, a ljudi kojima prezentiraš nemaju upaljene kamere. U toj je situaciji iznimno teško natjerati se na ekspresivnu izvedbu. Pristup u kojem ljudima ispred sebe pokušavaš pružiti vrijednost i riješiti neki njihov problem vrlo je osoban i sam po sebi rezultira drugačijom energijom. Ta se energija očituje u svemu pa tako i u glasu. Jedna osoba (prezenter) govori više, ali prezentacija je konverzacija. Nakon neke odlične prezentacije ljudi često komentiraju kako su imali osjećaj kao da se prezenter obraćao upravo njima. Iz prethodne rečenice treba izbaciti riječ "kao" - taj se prezenter je obraćao upravo njima.
Monoton glas je i posljedica nedovoljne pripremljenosti, a koja je opet posljedica prethodno spomenutog mindseta. Ako se fokusiraš na to što trebaš reći i da nešto ne zaboraviš tada definitivno ne ostaje dovoljno mentalnih kapaciteta za razmišljanje o izvedbi i glasu. Na koncu, slično je i s tremom. Uvijek mi bude zanimljivo kad me polaznici radionice pitaju kako da smanje tremu. Na to ih ja pitam kada imaju najveću tremu. Oni odgovore da onda kad se nisu dovoljno pripremili. Eto, riješeno:)
Kako onda riješiti problem monotonog glasa? – treba pronaći neki žar, neku iskru zbog koje na prezentaciju nećemo gledati kao na nešto što eto trebamo „odraditi“. Hoće li to biti osjećaj odgovornosti prema publici, njihovom problemu i njihovom vremenu, hoćemo li u samoj temi pronaći nešto što nam je jako zanimljivo i oko toga izgraditi prezentaciju i nastup, hoćemo li motiv pronaći u razmišljanju što bi nam se sve lijepo moglo dogoditi ako prezentacija prođe super – sve su to različite mogućnosti u kojima se svatko treba pokušati pronaći.
Pronađete li tu iskru bit ćete u prilici ljudima pokazati autentičnu i zainteresiranu verziju sebe. Verziju sebe kojoj je stalo. Autentičnost se danas nažalost često koristi skoro kao isprika za lijenost i nesklonost radu na sebi. Ruke u džepovima, prebrzi govor, nervozno šetanje - tipični su primjeri gdje ljudi takva ponašanja brane svojom autentičnošću - "ali ja inače tako radim", "ali meni tako paše"... Vjerujem da je svima puno korisnija verzija autentičnosti ona gdje pokažemo verziju sebe kada nam je do nečega stalo.
Uspijemo li to učiniti i pronađemo li taj neki žar – tada ćemo riješiti mnogo više od monotonog govora!