Interakcija i uključivanje publike u prezentaciju jedan je od češćih savjeta koje ste zasigurno više puta i s punim pravom dobili. Kvaka je u tome što interakcija koja je sama sebi svrha može biti i često je - kontraproduktivna. Ako pogledate dalje od sebe i svoje perspektive, odgovor na pitanje iz naslova bi vas mogao iznenaditi.
Jedan od pouzdanijih načina za biti dosadan i u konačnici neučinkovit je prezentaciju tretirati isključivo kao monolog – ja pričam, a vi (samo) slušate. Ovisno o samoj prigodi i vrsti prezentacije bit će korisno u većoj ili manjoj mjeri monolog pretvoriti u dijalog. U načelu, što publika više ima priliku participirati u dijalogu to će biti angažiraniji, a sama prezentacija će profitirati od činjenice da ne počiva isključivo na energiji prezentera. Energija publike može se nadodati na energiju prezentera. Upravo se na tome baziraju mnogobrojni savjeti da planirate na neki način uključiti i animirati publiku.
Problem je u tome što savjeti uglavnom na tome i staju – uključi publiku. Tako interakcija često postaje sama sebi svrha, interakcija je nešto gdje si prezenter može staviti mentalnu kvačicu da ju je „imao“. Kao i u mnogim drugim stvarima prečesto gledamo sebe, a premalo ljude ispred sebe i vrijednost koju im dajemo. Ono što bi trebao biti nastavak savjeta o „imati interakciju“ je učiniti da ta interakcija ima smisla iz perspektive publike i da im da šansu da na neki način utječu na tijek prezentacije.
Promotrimo prvo neverbalnu interakciju i njen daleko najčešće korišteni oblik – tzv „show of hands“ odnosno dizanje ruku. Tu govorim o svim raznim varijantama „neka digne ruku tko je sve….“. Ovo je alat koji brojni prezenteri koriste, a pogotovo na većim događanjima gdje je publika brojna pa je teško imati verbalnu interakciju. Problem leži u tome što vrlo često bude potpuno svejedno da li je 5%, 55% ili 95% ljudi u publici diglo ruku. Prezenter ide dalje. Show of hands je obavljen. Puka formalnost.
Svaki idući put kada prezenter zatraži slično sudjelovanje od publike, a onda ga ignorira ili kaže „OK, vidim puno/malo ruku“ i nastavi po svome, to će publika biti manje motivirana da u tom igrokazu dalje sudjeluje. Svaki sljedeći show of hands bit će manje ljudi voljnih sudjelovati ili će nastaviti sudjelovati ali sa sve bezvoljnijim izrazom lica. Često promatram publiku u tim situacijama i primjećujem kako mnogi to rade preko volje, neki doduše od samog starta (često poučeni dosadašnjim iskustvima), ali i oni koji su na početku bili motivirani s vremenom posustaju ako ne vide korist od svog sudjelovanja. U ekstremnim slučajevima gdje prezenter traži puno interakcije i sudjelovanja publike, ali s druge strane potpuno ignorira njihove odgovore, sama interakcija može postati kontraproduktivna.
Poanta svake takve ankete bi trebala biti dobiti input od publike koji ćete upotrijebiti u nastavku prezentacije, tj dobiveni input bi na neki način trebao utjecati na daljnji tijek prezentacije. U tom slučaju će publika vidjeti da svojim inputima mogu utjecati na tijek prezentacije i bit će mnogo skloniji sudjelovati u budućnosti. Kao i uvijek, ljudi moraju vidjeti vrijednost za sebe.
To međutim znači da sve takve planirane interakcije treba malo bolje pripremiti. Treba se pripremiti na razne opcije: malo ljudi je dignulo ruku, oko pola ljudi je dignulo ruku, skoro svi su dignuli ruku. U skladu s time tada planirate razne scenarije kako to komentirate i kako dobiveni input eventualno utječe na to gdje dalje idete s prezentacijom. Nađete li se u situaciji da nemate što pametno i/ili različito komentirati ovisno o odgovorima koje dobijete to može biti prilično pouzdan znak da pitanje kao takvo uopće ne dodaje vrijednost prezentaciji. Tako priprema odgovora može poslužiti i kao test opravdanosti samog pitanja.
Ako ljudi kažu da nisu nikad čuli za nešto tada si uzmite vremena da im to objasnite, a ako kažu da jesu tada možda preskočite nešto što ste možda planirali. Razlika u potrebnoj pripremi za takvu prezentaciju je očita, ali isto tako su očite i prednosti iz perspektive publike. Na koncu, treba paziti i kako se postavi pitanje i interpretira odgovor jer mnogo ljudi uopće ne žele sudjelovati u interakciji pa ruka koja nije dignuta ne znači nužno odgovor „ne“ na postavljeno pitanje, već samo da osoba ne sudjeluje. Kako ne bi krivo protumačili rezultate, pitanjem „tko sve sudjeluje“ možete provjeriti tko je uopće aktivni član ankete.
Ista je stvar i s verbalnim sudjelovanjem u smislu postavljanja pitanja publici, a koje nije isključivo da/ne prirode. Najteža su svakako otvorena pitanja gdje možete dobiti cijeli spektar mogućih odgovora od publike. Što bolje poznajete publiku ispred sebe to ćete moći bolje i predvidjeti dobivene odgovore i u skladu s njima pripremiti scenarije što to znači za nastavak vaše prezentacije. Većina ljudi ne planira za moguće odgovore pa onda u trenutku improvizira sa svojom interakcijom. Nekima improvizacija ide dobro pa sve (više ili manje slučajno) ispadne dobro. Međutim, mnogima improvizacija ne leži i teško se snalaze u trenutku kad su ionako u stresu od same prezentacije. Dobra priprema je lijek za većinu bolesti prezentacija pa tako i ovu.
Moram napomenuti i da utjecaj koji dajete publici ne mora biti ogroman u smislu da imate nekoliko potpuno različitih verzija prezentacije ovisno o odgovorima koje dobijete. Za njih bi to realno bilo super, ali za vas iznimno nepraktično i zahtjevno u pripremi. Ali ono što svatko može napraviti je barem pripremiti različite komentare ovisno o dobivenim inputima te razmisliti kako će ih upotrijebiti. Nagrada za sudjelovanje također ne mora biti instantna, možete se i nekad kasnije u prezentaciji referirati na neki dobiveni input publike i u skladu s njim prilagoditi neki dio vaše prezentacije, izbor primjera koji ćete koristiti ili nešto slično. Poanta je da glas publike zaista nešto znači.
Respekt prema publici je po mojem mišljenju jedna od 3 ključne karakteristike koje trebate demonstrirati u svakoj prezentaciji. Ostale dvije su priprema i entuzijazam. Poziv na interakciju tako je prilika da demonstriramo 2 od 3 ključne karakteristike vrhunskog prezentera: respekt i razinu pripremljenosti. Stoga nije samo pitanje da li smo nešto napravili, već i kako te posebno zašto smo to izveli – zbog sebe ili zbog njih? Prema tome odgovor na pitanje iz naslova je „uvjetno da“, a uvjet je da publika ima koristi od te interakcije!