„Ali znate, naše prezentacije su specifične!“ - koliko sam samo puta ovu izjavu čuo od klijenata, da li u pripremi radionice sa stručnjacima za ljudske resurse ili od samih polaznika radionice tijekom održavanja iste. Svi su uglavnom prilično čvrsto uvjereni da njihova industrija ili specifično funkcionalno područje ima neke toliko drugačije zahtjeve da općenita pravila rada s prezentacijama tu možda ne vrijede i da me na to vrijedi unaprijed upozoriti. Daleko od toga da specifičnosti ne postoje, međutim one su ipak mnogo manje nego nam se to možda čini.
Financijaši spominju mnoštvo brojeva kao svoju specifičnost, ali to isto čine i ljudi iz nabave, prodaje ili bilo kojeg drugog područja – kome u biznisu brojevi nisu bitni!? Kolege iz prodaje često će spomenuti posebnosti prodajnih prezentacija, međutim zapitajmo se koja prezentacija u biznisu nije „prodajna“. Možda nije u direktnom smislu zamjene proizvoda ili usluge za novac, ali u principu svakom prezentacijom nešto prodajemo – ideju, projekt, koncept, znanje, mišljenje, imidž, sebe, … Prema tome „posebnost“ prodajnih prezentacija je možda upravo činjenica da nam je to svima zajedničko. IT-jevci često naglašavaju kompleksnost svojih rješenja i usluga, ali zar ljudi koji rade u farmaceutskoj industriji, proizvode strojeve ili vode lanac maloprodaje stvarno imaju toliko jednostavniji posao? Ako se zagrebe ispod površine mislim da je svaki posao kompleksan. Da li su u pitanju vijci, lijekovi, jogurt ili IT sustavi je tu ipak sporedno.
Posljedično, osnovni set problema koje imamo pri radu na svojim prezentacijama prilično je univerzalan: kako pojednostaviti kompleksnu temu, kako istaknuti najbitnije, kako iz hrpe podataka izvući priču koja je razumljiva i uvjerljiva, kako vizualizirati svoje poruke i informacije na slajdovima, kako dobiti željeni odgovor od publike, i slično. I svi koji tvrde da su njihove prezentacije specifične će upravo ove iste stvari navesti kao one koje ih diferenciraju, ali isto tako i nakon par potpitanja ubrzo shvatiti da to možda i nije tako posebno.
Kako to obično biva, oni sa manje iskustva su češće ti koji su gorljiviji i uvjereniji oko ovih tvrdnji o specifičnostima. Tu bi mogli povući paralelu s tvrdnjama da je naša zemlja ili naše more najljepše na svijetu, što su isto tako najskloniji tvrditi oni koji nisu puno putovali. Oni iskusniji običavaju biti oprezniji i prilikom rada na prezentaciji skloniji uočavanju sličnosti nego različitosti.
Što se samih specifičnosti tiče, one se (iako postoje) zapravo vrlo često koriste kao izgovor odnosno alibi za status quo razmišljanje „unutar kutije“ – u mojoj tvrtci/industriji/području se prezentacije rade na određeni način i to je onda tako. Tako je primjerice u telekom industriji, u kojoj imam višegodišnjeg iskustva, postojao određeni način kako su proizvođači mobitela prezentirali nove proizvode. Taj način je uključivao hrpu slajdova sa tehničkim specifikacijama i parametrima jer proizvod je, kako su nam govorili, tehnološki vrlo sofisticiran i nema drugog izbora nego prezentirati ga tako. Tih proizvođača uglavnom više nema tržištu, nestali su. Nestali su među ostalim zato jer se pojavio Apple sa svojom pričom o benefitima za korisnike ispričanom svakodnevnim razumljivim jezikom s minimalnom količinom tehničkih pojmova i onda je odjednom postalo jasno da se ne mora raditi tako kako svi drugi rade i da je upravo to dio problema.
Dakle specifičnosti i zahtjevi za prezentacije u pojedinim industrijama ili područjima neporecivo postoje, ali izazov koji je pred nama – kako kompleksnu temu pretočiti u nešto pitko i razumljivo – sličniji nam je svima nego smo to možda u stanju vidjeti. Naše radionice stoga jednako uspješno možemo održavati u svim mogućim industrijama i područjima, a polaznici radionica dobivaju znanja i alate koje mogu upotrijebiti ne samo za sadašnji, već i za bilo koji drugi posao koji će raditi u budućnosti.
Više na www.prezentacija.hr