U poplavi mnogobrojnih alata, resursa i dodataka za izradu prezentacija (od kojih su neki zaista fantastični i sam ih koristim) nedavno mi se dogodilo da sam se uhvatio u razmišljanju da su mi možda draži ipak bili oni stari i ružni slajdovi iz proteklih desetljeća. Priznajem i sam da to sad zvuči dosta uvrnuto ali pokušat ću pojasniti u nastavku. Naime, čini mi se da smo šarenom ambalažom samo prekrili manjkav proizvod jer dobar dio prezentacija i dalje nije strukturiran, razumljiv i efikasan već su samo dobro dizajnirane. Čak i taj dobar „dizajn“ treba shvatiti uvjetno i samo ako pod funkcijom dizajna shvaćamo da nešto učinimo lijepim. Ako funkciju dizajna doživljavamo šire te pod istim smatramo da on dodaje na upotrebljivosti proizvoda, a tako ga ja doživljavam, onda takve moderne i „atraktivne“ prezentacije mogu nazvati samo vizualno dopadljivim a ne i dobro dizajniranim.
Na webu se zaista može naći hrpa besplatnih i prekrasnih template-a, fotografija, ikona, paleta boja i mnogih drugih sadržaja kojim popunjavamo naše slajdove, a kako su ljudi sve vještiji u šaranju bespućima interneta a ti sadržaji dostupniji i jednostavniji za korištenje, tako je sasvim logična posljedica da viđamo sve više zaista vizualno atraktivnih slajdova i prezentacija. Tek na drugi pogled kad se čovjek malo zadubi u sadržaj i tematiku tih slajdova može se vidjeti da (pre)često ti atraktivni vizuali baš i nemaju previše veze sa sadržajem. Tako sam vidio hrpu slajdova gdje netko primjerice proces objašnjava pomoću lijepog vizuala „piramide“ jer mu/joj se to svidjelo, ili netko na internetu nađe predivan template i vizual nekih koncentričnih krugova i to iskoristi za svoj slajd na kojem objašnjava timeline nekih događaja u svojoj kompaniji. O fotografijama da ne govorim, omiljeni primjer mi je svakako često viđani slajd s naslovom „Partnerstvo“ i obaveznom fotografijom dvije ruke koje se rukuju. Da li ta fotografija zaista pomaže gledatelju/čitatelju/slušatelju prezentacije shvatiti kako funkcionira to partnerstvo? Odgovor je – ne. Umjesto pokušaja da se vizualizira sam sadržaj slajda naravno da je lakše samo nadrobiti par natuknica te s Google iskopirati i na slajd zalijepiti famoznu slikicu rukovanja. Rezultat je međutim vrlo generički i prilično nekvalitetan i neučinkovit slajd. I tako sam došao do tog naizgled uvrnutog zaključka da su mi draži bili ružni i nekvalitetni slajdovi od ovih opisanih i sve češćih „lijepih“ i nekvalitetnih slajdova. Ovako znam da se osoba potrudila oko slajda i utrošila određeno vrijeme u njegovu izradu, međutim taj je trud otišao isključivo u vizualni dojam, a nimalo u pametniju i posloženiju strukturu, priču i poruke koje šaljemo.
Opisana situacija je zapravo moderna interpretacija nekadašnje fascinacije „typewriter“ efektom (pojedinačno pojavljivanje slova na slajdu uz zvuk pisaće mašine) iz vremena pojave i prvih pokušaja rada s prezentacijama i PowerPoint-om 90-tih godina. Alati i efekti koje koristimo su svakako postali sofisticiraniji ali pristup radu na prezentacijama nije predaleko odmakao.
Više na www.prezentacija.hr