top of page
Search

Što da radim s rukama?

Što s rukama jedno je od 2 najčešća pitanja koje dobivam. Drugo (ili prvo) je kako se riješiti treme. Ruke su nam inače u životu prilično korisne: možemo njima pisati ili tipkati, jesti, držati razne alate ili dodirivati stvari, druge ljude i kućne ljubimce. Međutim, jednom kad stanemo ispred publike ruke postaju neko strano tijelo koje nema funkciju. Ruke nam odjednom smetaju. Želimo ih se riješiti. Ovo je baš zanimljiv fenomen, a mislim da je vezan isključivo za prezentacije jer kada neformalno stojimo i razgovaramo s prijateljima i poznanicima, pa i s nepoznatim ljudima, taj „višak“ ruku ne osjećamo.




Trebam li gestikulirati?


Pitam se dobivaju li moji kolege u Italiji ovo isto pitanje? Naime, poznato je da Talijani više govore rukama nego riječima ili ih barem takav glas prati. Talijani su također temperamentni i emocionalni, baš kao i drugi južnjaci. Gledajući Talijana kako objašnjava neku najobičniju svakodnevnu stvar, po mimici i gestikulaciji se čini kao da mu život ovisi o tome što priča.


Ostatak svijeta, a posebno neki sjevernjaci bit će u svakodnevnim razgovorima mnogo manje ekspresivni, ali budite uvjereni da i Fincu ruke progovore kad s prijateljem vodi gorljivu debatu s prijateljem ili kad se prepire sa suprugom. I upravo tu leži „tajna“ upotrebe ruku prilikom govora. Ruke su svojevrsni simbol emocionalne uključenosti govornika u sadržaj govora. Ruke pokazuju da ti je stalo.


Nekad davno, u gluho doba noći, na internetu sam čitao (ne pitajte zašto!) neki vodič za ispitivanje sumnjivaca. Nisam siguran je li bio od CIA, FBI ili neke slične organizacije. Međutim, sjećam se da je pisalo nešto o tome da lažljivci ne gestikuliraju ili gestikuliraju zakašnjelo. Objašnjenje je bilo da prilikom laganja trošimo jako puno mentalnih resursa da fabriciramo laži pa stoga ostatak tijela ne prati priču. Ne znam je li ta teorija još uvijek aktualna, ali meni se tada, ali i danas čini logičnom.


Iz svega rečenog mislim da vam neće biti iznenađenje ako kažem da je gestikulacija poželjna. Želite li biti prepoznati kao netko tko je involviran u ono što govori i netko tko zaista osjeća to što govori, tada ruke od nepoželjnog viška postaju još jedan alat kojim možete pojačati i poslati svoje željene poruke.



Kako gestikulirati?


Nakon pitanja trebam li uopće gestikulirati, a odgovor je definitivno da, dolazi pitanje o tome što točno trebamo raditi s rukama. Ovo je područje gdje bi mogli ući u detaljne analize što koja specifična gesta znači, međutim niti sam ja stručnjak u tom području, niti mislim da je to potrebno za nekoga tko nije političar ili javni govornik. Pojednostavimo stvari.


Mnoge geste dolaze iz svakodnevnog života, primjerice kada nešto tražiš pružiš ruku/ruke s otvorenim dlanovima okrenutim prema gore. Istu gestu stoga možete iskoristiti kada tražite nešto od svoje publike, recimo sudjelovanje u nekoj aktivnosti. Iz ovog jednostavnog primjera vidljivo je da gestikulacija ne treba biti bezglavo mahanje rukama. Gestikulacija služi tome da pojača vaše poruke – sadržaj onoga što govorite.


Govorite li o projektima niskog i visokog prioriteta, rukama pokažite nisku i visoku razinu. Govorite li o događajima u vremenu, rukama možete iscrtati timeline. Govorite li o zaokruženoj ponudi, rukama oblikujte kružni oblik (ako držite jednu ruku u džepu tada kružni oblik postaje veći izazov:)). Takvu vrstu gestikulacije smatram najkorisnijom jer vaše ruke ocrtavaju govor kao što to čine i slajdovi. Verbalno ste pretvorili u vizualno i time pojačali svoje poruke. Radi se o tzv. multimedia learning principle koji kaže da ljudi bolje uče kad istu poruku dobiju putem više različitih kanala. Isti taj princip opravdava upotrebu i svih drugih (vizualnih) pomagala poput slajdova.


Druga vrsta potencijalno korisne gestikulacije je kada rukama jednostavno dajete ritam govora poput nekog dirigenta s nevidljivim štapićem. Kako varirate tempo govora tako se i nevidljivi štapić kreće sporije ili brže. Što god radili, osnovno je pravilo poželjnih gesti da se rade otvorenim dlanovima, a izbjegavaju se stisnute šake, upiranje prstom i slično.


Posljednja vrsta gestikulacije, odnosno korištenja ruku je nepoželjna gestikulacija. Tu govorimo o raznim manipulativnim radnjama dodirivanja različitih dijelova svog tijela. Takve stvari obično zovemo tikovima. Dodirivanje lica, svrbljenje, trljanje prstiju, popravljanje kose ili naočala, namještanje odjevnih predmeta ili nakita – lista stvari koje radimo prilično je duga. Iz iskustva mogu reći da u ogromnoj većini slučajeva ljudi uopće nisu svjesni da to rade. Čak mi ponekad ni ne vjeruju da to čine kad im skrenem pažnju na tako neki tik pa im moram pokazati snimku da ih uvjerim.


Samo je jedan način da saznate jesu li vaše geste bezglavo mahanje i kolekcija tikova ili su smislene u odnosu na sadržaj, a samim time i korisne. Kad kažem jedan zapravo mislim na dva načina: ili vam netko može reći ili se možete snimiti kako prezentirate pa vidjeti sami. Preporučujem oboje.



U kojem prostoru gestikulirati?


Treće je pitanje o prostoru unutar kojeg gestikuliramo. Tu ću ponovno maksimalno pojednostavniti stvari. Kako sam rekao da je gestikulacija simbol emocionalne uključenosti govornika u govor, jednako tako i razina uzbuđenosti korelira s visinom područja u kojem radite geste. Umjerena razina uzbuđenosti i prostor u kojem vjerojatno trebate boraviti većinu vremena prezentirajući je prostor u razini trbuha.


Veću razinu uzbuđenosti koju povremeno i strateški treba koristiti za poentiranje su geste u visini ramena. Ako ste cijelo vrijeme u tom području to je kao da ste cijeli tekst boldali ili da neki pjevač, umjesto samo refrena, cijelu pjesmu pjeva punim glasom najglasnije što može. Publici to vrlo brzo postaje zamorno. Najvišu razinu uzbuđenosti pokazujemo gestikulacijom u visini glave ili čak rukama iznad glave. To je tekst koji je i bold i crven. Kod žestokih svađa s ukućanima često pokazujemo ovu razinu uzbuđenosti. Mišo Kovač uglavnom boravi u ovom području😊. Međutim, ova će razina u većini poslovnih situacija biti nepotrebna, ali sve naravno ovisi o temi, kontekstu i cilju prezentacije. Jedino pravilo je, kao i obično, da pravila nema.


Da ipak malo zakompliciram, tu postoji još jedna varijabla, a to je veličina dvorane i brojnost publike. U manjim dvorana za sastanke s publikom od desetak ljudi vaše geste mogu biti minimalističke. Ako je netko na 3 metra od vas tada će bez problema uhvatiti i finije geste. Jednako je i s mimikom lica. U većim dvoranama s mnogo ljudi i gdje su oni daleko od vas (posebno oni u zadnjim redovima) to jednostavno neće primijetiti. Zato je osnovna preporuka nastupa na većoj bini i pred većom publikom da sve treba biti naglašenije.


U online okruženju se prostor za gestikulaciju mijenja. Naime, u standardnom postavu kako obično prezentiramo virtualno kamera obično hvata gornji dio našeg torza i glavu. To znači da je sva gestikulacija u razini trbuha našoj publici nevidljiva pa prema tome i besmislena. Treba li onda online odustati od gestikulacije? Generalno smatram da je gestikulacija još važnija za online prezentacije gdje ionako nedostaje dinamike i gdje standardan talking head kadar vrlo brzo postaje zamoran. Stoga nemojte odustati od gestikulacije, samo ju premjestite u prostor koji će biti uhvaćen kadrom. Prostor u visini ramena i glave koji je live rezerviran za trenutke najvećeg uzbuđenja online postaje prostor za normalnu gestikulaciju. Takva nam pozicija definitivno nije prirodna i treba se na nju naviknuti. Kopanje nosa je također prirodna radnja, ali sve što nam je prirodno i „autentično“ ne znači nužno da je dobro za nas u prezentaciji.

205 views0 comments

Comments


bottom of page