Search

Kako započeti prezentaciju?

Ako znamo da je prvi dojam najbitniji, zašto onda na početak prezentacije guramo najdosadnije stvari?


U ovom ću se izdanju bloga pozabaviti pitanjem kako započeti prezentaciju, a koje me nažalost vrlo rijetko pitaju na treningu prezentacijskih vještina. Govorim o tome što trebate reći nakon „Dobar dan!“, a da upalite barem mali plamen kod publike. A rijetko me to pitaju jer je to samo još jedno od područja gdje način na koji trenutno radimo uzimamo kao zadan. Međutim, „oduvijek smo tako radili“ je jedna od najopasnijih stvari u biznisu, a posebno u području gdje smo kolektivno toliko loši kao što smo u prezentacijama. „Oduvijek smo tako radili“ je zvono za uzbunu.


Mnogo smo puta čuli koja je moć prvog dojma i posebno koliko ga brzo ljudi kreiraju te koliko ga je teško naknadno ispraviti. Upravo me zato čudi neobjašnjiva sklonost ljudi da na početak svoje prezentacije naguraju kolekciju najdosadnijih stvari. Da budem precizniji, kad kažem najdosadnijih zapravo mislim na informacije koje publici nude malo vrijednosti. Ono što ne pruža vrijednost ocjenjujemo kao dosadno.


Znate li što je dosadno?

Naslov prezentacije „Rezultati Listopad vs Rujan 2022.“ zasigurno neće nikome podignuti puls i učiniti da osoba u publici ne može dočekati da prezentacija počne. Naslov i naslovni slajd na kojem piše je ono što nas prvo dočeka kad ušetamo u sobu za sastanke. Umjesto da ih iskoristimo da zainteresiramo ljude, mi često kao da namjerno pokušavamo smisliti najbezličniju moguću varijantu. Ako već ne u naslovu (jer možda neka luda korporativna pravila to ne dopuštaju), onda možda možete iskoristiti podnaslov za nešto privlačnije.


Ima još toga bez čega bi mogli!

Uz naslovni slajd i početak prezentacije vrlo često slijedi otvaranje prezentacije isprikom:

„Imam jako puno posla pa se nisam baš stigao dobro pripremiti…“

„Tema je jako opširna ali probat ću nekako stisnuti za ovih X minuta koje imam…“

„Ne znam zašto ja ovo prezentiram, ovo nije moja tema, ali eto budem…“

„Ovo je jako dosadna tema, ali moramo ju proći…“


Ne znam što točno želimo postići takvim isprikama, međutim moje je mišljenje da bi nam bolje bilo bez njih. Svi su jako zaposleni, sve teme su opširne i sve teme mogu biti dosadne ako ih mi takvima učinimo. Započeti prezentaciju isprikom je kao da prije starta maratona sam sebi pucaš u nogu. Vjerujem da ćemo se složiti da to baš nije najbolja ideja.


I dalje je dosadno!

Nakon naslovnog slajda i isprike slijedi priča (i eventualni slajd) „O meni“ ili „O nama“ - to je jedna jako bitna tema (tema se zove: tko je heroj moje prezentacije?) kojom ću se detaljnije pozabaviti u jednom od idućih blogova. U kontekstu teme ovog bloga mogu samo reći da je ispričati svoj CV samo još jedna dosadna stvar na početku prezentacije. „Radio sam ovdje pa sam radio tamo pa sam nakon toga radio na….“ nije baš nešto od čega će ljudi poskočiti u svojim stolicama. Nemojte se uvrijediti, ali osim ako niste Elon Musk, vaš CV najvjerojatnije nije ništa posebno i nešto što čini razliku. Nije ni moj.


Nemam ništa protiv predstavljanja, posebno ako je prezentacija za nepoznatu publiku, ali ne mislim da je PRVO početi pričati o sebi dobra ideja. Kredibilitet je iznimno važan prilikom prezentacije (uvjeravanja), međutim osobno smatram da je kredibilitet bolje graditi tako da pružiš vrijednost publici, a ne tako da govoriš o tome gdje si sve radio i kako si super uspješan. Pokaži da imaš kredibilitet umjesto da im kažeš da ga imaš.


Također, u trenutku kada se odlučite predstaviti predlažem vam da govorite samo o stvarima relevantnim za publiku, temu i cilj prezentacije, a to obično isključuje „u slobodno vrijeme volim pecati“ uz slajd s velikom slikom sebe sa zubatcem kapitalcem. Osim, naravno, ako ste na simpoziju ribolovnog društva:)


I na kraju kraljica dosade!

Kraljica dosade je – Agenda! A eksponencijalno je dosadna ako je popraćena riječima „malo ćemo govoriti o ovome, pa ćemo se kratko osvrnuti na ono i na kraju ćemo malo pričati o….“. „Malo“ će u stvarnosti biti previše, „ćemo“ pričati je u stvarnosti „ću“ pričati, itd. U principu ništa nismo rekli, samo smo najavili da ćemo im nekad u budućnosti reći nešto korisno. Znam, možda su nas i učili „prvo im reci što ćeš im reći, onda im to kaži i na kraju im reci da si im rekao“ (Tell them 3 times metodologija). Malo je reći da se ne slažem s tom metodologijom.


I onda prva stvar u Agendi i s kojom počinjemo je „Uvod“ kao ponovno najdosadniji mogući početak. A uvod bi trebao biti sve samo ne dosadan. Agendu i Uvod zamijenite s „udicom“. To ne znači da kao prva točka u Agendi treba pisati „Udica“, to znači da na početku vaše prezentacije imate sasvim drugi zadatak od toga da ponudite alibi ispriku zašto je prezentacija loša, da se pohvalite svojim uspjesima ili pak da kažete o čemu ćete pričati kojim redoslijedom.


Što nije dosadno?

Vaš prvi zadatak u prezentaciji/izlaganju/predavanju je zainteresirati publiku da vas žele poslušati. Vrlo je jednostavno, prvi odgovor koji trebate dati u svojoj prezentaciji nije odgovor na pitanje ŠTO (ću ti pričati), već je odgovor na pitanje ZAŠTO? (bi me trebali poslušati). Umjesto nabrajanja tema o kojima ćeš pričati im reci koju vrijednost će dobiti slušajući te, što će zbog tvoje prezentacije moći napraviti brže, bolje, lakše ili jeftinije. Daj im cilj.


Nakon što ste zainteresirali publiku odgovorom na ZAŠTO?, slobodno im dajte Agendu ako mislite da je potrebna, iako je moje mišljenje da dobar dio prezentacija uopće ne treba Agendu. Dakle prvo im trebate dati cilj (koji će ih zainteresirati), a tek onda kad smo ih „kupili“, ako smo dobro pogodili cilj koji im je interesantan, možemo obavljati formalnosti Agende, predstavljanja, pravila, rasporeda pauza i slično. Prvo (dosadne) formalnosti, a tek ih kasnije probati zainteresirati eksperiment je koji smo dovoljno puta neuspješno probali da, nadam se, konačno možemo zaključiti da ne funkcionira. U konačnici, ni dosadne formalnosti ne moraju biti tako dosadne ako se oko njih malo potrudimo.


Svaka prezentacija je svojevrsno putovanje na koje vodite svoju publiku. Stoga probajmo usporediti postojeći pristup i ovaj koji vam predlažem sa situacijom da ste vođa na planinarskom izletu. Ili još bolje, probajte se staviti u cipele publike i zamislite da vas netko vodi na planinarski izlet. Bi li vas za izlet bolje motivirao vodič koji bi malo pričao o sebi te vam zatim dao itinerer izleta i raspored pauza ili vodič koji bi vam rekao: „Vidite onaj vrh? E tamo idemo! Bit ćete vrlo ponosni na sebe kada stignete, a pogled s vrha je spektakularan!“. Ja biram vodiča br. 2. Nemojte me krivo shvatiti, vodič br. 2 može nakon toga reći da je već bio na tom vrhu nekoliko puta i dati itinerer puta, međutim ne pratim ga zbog toga nego zbog toga što mi se predstavljeni cilj čini privlačan.


Ima naravno i drugih tehnika i načina za otvoriti prezentaciju, a koji se mogu međusobno i kombinirati. Međutim, za razliku od otvaranja šalom ili nekim drugim načinom koji su legitimni, ali isto tako i vrlo specifični te primjenjivi samo u određenim situacijama, otvaranje ciljem je uglavnom univerzalna metoda, barem ako postoji specifičan cilj prezentacije. Ako ne postoji, pitanje je treba li nam uopće prezentacija.


Ne zaboravite da se prvi dojam brzo stvara, ali teško mijenja. Stoga nemojte formalnosti i najdosadnije stvari gurati na početak prezentacije. Učinite ih manje dosadnim. Nađite način kako ih prenijeti zanimljivije i pružiti veću vrijednost ljudima ispred vas. A na samom početku izvadite (naj)jače karte i zainteresirajte ljude da vas požele poslušati. Ne čuvajte zanimljive stvari za kraj jer do tada ćete pogubiti dobar dio publike. Dajte im privlačan cilj i pokažite da ste kompetentni da ih dovedete do tog cilja. Ako osjete da su svakim korakom bliže tom cilju neće mnogo mariti za Agendu, vjerovat će vam da ćete ih tamo dovesti.

492 views0 comments